Svaka nacija ima svoje običaje, svoje priče, svoj svet mašte – svoju tradiciju i kulturu. Kako bi razlike između raznih kultura došle do izražaja ako ne putem reč? Tačno tu nastaju problemi: Kako da prenesemo značaj za koji u našoj kulturi ne postoji ni okvirna predstava. I kakve su to reči koje našu kulturu okarakterišu?
Nedavno sam putovala avionom. U svom uobičajenom naletu straha od letenja, uhvatila sam se za časopis avio kompanije gde sam – gle’ čuda – naletela na fantastični članak o fantastičnim rečima. U svakoj kulturi postoji određeni broj reči koje je nemoguće bukvalno prevesti u drugi jezik. Za to postoje različiti razlozi. Kao prvo, naravno, razlike u komunikacionim sredstvima mogu da se zasnuju na različitim geografskim ili meteorološkim uslovima. Dugo se verovalo da Inuit imaju najviše reči za okarakterisanje snega, jer ga kod njih ima najviše. Međutim, nedavno su naučnici utvrdili da je zapravo nacija sa najviše termina za sneg Škotska (čitavo bogatstvo od 421 reči!). Među njima se nalaze meni jako simpatični izrazi „flindrikin“ – „blaga kišnica od snega“ i „feefle“ – „snežna vejavica“. Zašto je sada Škotima trebalo više reči za sneg nego drugim nacijama? Naučnica Suzan Reni tvrdi da su vremenski uslovi za Škote bili neizmerno važni i zato su pronašli mnogo načina za precizno izražavanje trenutnog stanja vremena. Takve reči, koje ipak kao vremenske prilike i neprilike postoje u svesti svake nacije, ne prave velikih problema u prevodu, jer se zasnivaju na vidljivim i opipljivim stanjima.
Međutim, većina neprevodivih reči polazi iz sveta emocija i apstraktnih misli/utisaka. Razlike u izražavanju emocija i apstraktnih koncepata potiču pre svega iz razlika između kultura/mentaliteta, ali i na razlikama u opštoj kulturi. Svaka kultura ima druge reference iz sveta književnosti, običaja i bajki. Ponekad je neverovatno koliko misli jedna reč može da sadrži – neverovatno zanimljivo, a i neverovatno veliki problem u prevodu. Švedski izraz „Gökotta“ na primer sadrži celu malu priču: probuditi se rano sa ciljem da se ide napolju i slušaju ptice kako pevaju. Inuitska reč „Iktsuarpok“ sa druge strane opisuje jedno vrlo specifično emotivno stanje koje ne postoji ni na kom drugom jeziku – frustraciju čekanja nekoga ko ne dolazi. Koje su u takvim slučajevima mogućnosti prevodioca čiji je zadatak da ostane što bliže originalu u značenju, ali i da izrazi misli pisca/govornika izvornog teksta na što prirodniji način u ciljnom jeziku.
Prvi način prevoda neprevodivih reči je adaptacija. Prevodilac u ciljnom jeziku nađe termin koji je najbliži značenju izvornog termina. U slučaju reči „Iktsuarpok“, to bi (uvek u zavisnosti od konteksta) verovatno prosto bilo „čekanje“. U većini slučajeva taj način prevoda neće biti dovoljan, jer se gubi veliki deo sadržanog značaja i konotacija reči. U tim slučajevima će se značenje reči opisno dočarati. U slučaju “Iktsuarpok” bi jedan način opisivanja bio “uzaludno čekanje”.
Drugi način bi bio bukvalan prevod. Uzmimo na primer nemački izraz „Waldeinsamkeit“ koji opisuje specifičan osećaj čoveka koji sam šeta kroz šumu, taj osećaj izolovanosti od sveta. U bukvalnom prevodu bi to značilo „Šumska usamljenost“. Međutim, čitalac iz druge kulture verovatno ne bi imao predstavu šta je „pisac hteo da kaže“ i najverovatnije bi prosečni čitalac prosto preskočio jedan-dva reda, što svakako nije namera prevodioca.
Dakle, u slučaju neprevodivih reči, poželjno je služiti se objašnjenjima i opisima (naravno što kraćim). Jedan relativno nov pristup u prevođenju je pristup „transkreacije“ u okviru kog se ceo kontekst promeni u duhu ciljnog jezika – prevodilac se zapravo značajno udaljava od izvornog teksta da bi u rezultatu preneo sve fasete značenja time da se s druge strane približava konceptima i duhu ciljnog jezika. Čini se da bi taj pristup mogao da bude najpogodniji za „neprevodive“ reči. Tekst se takoreći iznova napiše pri čemu zadržava celokupno značenje i ostaje u skladu sa kontekstom za koji je namenjen. U nemačkom jeziku postoji izraz „Fernweh“ – „želja za putovanjem na nepoznato mesto“. Rečenicu „Sie hatte Fernweh“ bismo mogli da prevedemo samo uz adaptaciju izraza „Fernweh“: „Imala je želju za putovanjem na nepoznato mesto“. Međutim, bolje bismo dočarali situaciju ako bismo prosto rekli „Žudila je za dalekim mestima“.
Zanimljivo je da se u svim Iako je transkreacijom ostvariv prenos značenja neprevodivih reči, mali delić sadržaja u tim slučajevima izvorna reč zadrži za sebe. Jedino slika može u potpunosti da je dočara i objasni čitaocima/slušaocima drugih nacija. Izgleda da su neprevodive reči jedan od retkih slučajeva gde slike moraju da opišu reči umesto da rečima opišemo sliku.